Ribanje i ribarsko prigovaranje film

1. Početna
2. Filmovi
3. Ribanje i ribarsko prigovaranje

---

Godina proizvodnje: 2020.

Trajanje: 97 minuta

Tehnika: DCP, boja

Filmski rod: Igrani film

---

Režija:
Trenc, Milan

Produkcija:
Studio Devet

Snimatelj:
Zadro Ivan

Sinopsis:
Šesnaesto je stoljeće na Hvaru, u Starom Gradu. Postariji plemić i pjesnik Petar Hektorović nakratko napušta izgradnju svog ljetnikovca te provodi tri dana na moru u društvu dvojice ribara, sredovječnog Paskoja i mladog Nikole, te maloljetnog Paskojevog sina. Okružen idilom otočkih krajolika, Petar lješkari, sanjari i prisjeća se tragične mladenačke ljubavi. No sjećanja na sukob plemića i pučana u Hvarskoj buni još uvijek su svježa.

Uloge:
Rade Šerbedžija, Leon Lučev, Bojan Brajčić, Romina Tonković, Ingeborg Appelt, Gala Nikolić, Lorenco Damjanić, Filip Mayer, Giulio Settimo

Zemlja proizvodnje:
Hrvatska

Scenarij:
Milan Trenc (prema spjevu Petra Hektorovića)

Glazba:
Igor Paro

Montaža:
Miran Miošić, Dubravko Slunjski

Scenografija:
Ivan Ivan

Kostimografija:
Emilija Šušković Jakopac, Nikolina Knežević

Komentar:
Dvadeset godina nakon solidnog američkog dugometražnog igranog debija Zen Stories, ostvarenog u ultraniskobudžetnoj produkciji, Milan Trenc polučio je novi dugometražni igrani rad, ovog puta u hrvatskoj produkciji i sa, kontekstualno gledano, solidnim proračunom - Ribanje i ribarsko prigovaranje. Riječ je o adaptaciji istoimenog renesansnog spjeva Petra Hektorovića, izuzetno interesantnog po svojoj hibridnosti, odnosno žanrovskom spajanju poslanice, ekloge, putopisa i oblika pučke usmene književnosti, a obilježenog dominantno realističkim pristupom koji nije bio čest u literaturi tog vremena i prostora. Realizam ide ruku pod ruku s interesom za prirodoslovno i etnografsko- zanatsko (opisi prirode, ribarskog pribora, procesa ribarenja i slično) i taj sloj djela čini se vrlo pogodnim za filmski medij kao bazično realističan odnosno mimetičan, no Trenc je samo djelomično pošao tim smjerom. Najpoznatiji kao ilustrator prestižnih hrvatskih i američkih magazina, s izvorno u Americi i na engleskom jeziku objavljenom slikovnicom Noć u muzeju kao najuspješnijim proizvodom dosadašnje karijere (hollywoodska adaptacija iz 2006. bila je kino hit), nekadašnji istaknuti strip autor odlučio je djelo hvarskog klasika dinamizirati sjećanjima, zamišljajima i snovima njegova pripovjedača kojih u izvorniku nema, a uz to je dodao neku vrstu prologa kojim protagonista smješta u društveno-klasni kontekst: vlastelin u godinama, s ozbiljnim zdravstvenim problemima, gradi svoj dom kao spoj tvrđave i ljetnikovca s ribnjakom, a za njega rade mnogi težaci od kojih su mu neki i dužnici. S dvojicom takvih, ribarima Paskojem (Leon Lučev) i Nikolom (Bojan Brajčić), te maloljetnim Paskojevim sinom (Lorenco Damjanić), Hektorović kreće na trodnevno putovanje i ribolov od Hvara preko Brača do Šolte i natrag, i Trenc to koristi da podcrta dinamiku staleških odnosa plemića i pučana. Njegova adaptacija idejno-značenjski najzaokupljenija je upravo klasnim stanjem, koje obilježava i Hektorovićevu mladićku izvanbračnu vezu s djevojkom pučankom (Romina Tonković), dok se stilski realizam miješa s fantazijom, pri čemu Trenc igra na kartu prvopoglednog nerazlikovanja stvarnosti i mašte, jave i sna. Najzanimljiviji trenutak spajanja zbiljskog i nezbiljskog jest kulminacija klasne napetosti neočekivanim noćnim zaplotnjaštvom Paskoja i Nikole, te njihov napad na Hektorovića s namjerom da ga ubiju kako bi mu se istovremeno osvetili za njegovu pređašnju velikašku aroganciju i poništili svoj dug prema njemu, što se ubrzo razotkriva tek kao starčev san, nepravedan prema dvojici ribara i znakovit u pogledu plemićeve savjesti. Na žalost, umjesto da pojača realistički sloj djela i olmijevski intenzivira prirodoslovno-etnografske sastojke, Trenc kreira neintrigantne i pomalo infantilne Hektorovićeve zamišljaje o antičkim muzama, galiji s južnim voćem i susretu s ljubavi iz mladosti (potonji prizor primjer je izrazitog kiča). Također, čitava je prošlosna priča o ljubavnoj vezi stereotipna, isključivo u službi klasne agende i minimalnih prodora blagog erotizma. S druge strane Rade Šerbedžija iznenađujuće je staložen i kvalitetan kao ostarjeli hiroviti velikaš (ovdje nema gotovo ni trunka njegova dobro znanog manirizma), a podjednako su dobri Leon Lučev i neznani Bojan Brajčić kao ribari, tako da cjelina, čiji su nesumnjivo bolji dijelovi obilježeni realizmom, srećom ipak doseže do kvalitativne korektnosti.

Početak prikazivanja: premijerna projekcija na Pulskom filmskom festivalu rujna 2020., redovna (hrvatska) kino distribucija listopad 2020.

Nagrade i festivali: - Pulski filmski festival, 2020. – Zlatna arena za glavnu mušku ulogu (Rade Šerbedžija), Zlatna arena za sporednu mušku ulogu (Leon Lučev), Zlatna arena za glazbu
- Međunarodni filmski festival u Gangneungu, 2020. 
- Međunarodni filmski festival u Beogradu – FEST, 2021.
- Betina Film Festival, 2021.
- Filmski festival glumca, Vinkovci, 2021. – Zlatni Orion za najbolju glavnu mušku ulogu (Rade Šerbedžija), Srebrni Orion za najbolju sporednu mušku ulogu (Leon Lučev)
- Međunarodni filmski festival u Tiburonu, 2021. – Nagrada za najbolju kameru