Program


Ivica Vidović – njegovo veličanstvo Glumac

Iako je Šerbedžija bio popularniji, on je bio nadareniji. Imao je talent za dočaravanje marginalnosti, osobine tako bliske hrvatskom kulturnom podneblju

Nisam mogao vjerovati kakav je to glumac - otkrivao je potkraj sedamdesetih godina veliki srpski redatelj Živojin Pavlović okolnosti u kojima je angažirao Ivicu Vidovića za svoj film Zasjeda. Njegov producent Centar film upravo je u suradnji s hrvatskim partnerom završavao prvijenac Antuna Vrdoljaka U gori raste zelen bor i Pavlović je bio u prilici pogledati “grubi šnit”. Ivica je u tom filmu igrao mladog Muslimana koji se bori na strani ustaša sve dok ga ne zarobe partizani i bio tako spontan u iskazivanju nesnalaženja inače samosvjesna mladića u ratnom kaosu da je zasjenio i svoje izvrsne partnere Pavla Vuisića i Borisa Dvornika.
Pavlović ga je trebao za ulogu mladog idealističnoga komunista koji se razočarava u sve izrazitiju staljinizaciju partizanskog pokreta, a da bi se lik doimao uvjerljivije, dopisao je da je podrijetlom iz Splita, no tijekom rata je završio u Srbiji, gdje se bori protiv ostataka četničkih trupa. Vidović je napravio majstorsku ulogu, i to u filmu u kojem su kadrovi trajali i po šest-sedam minuta: nije bilo lako natjecati se s redateljskom koreografijom, no on je tome bio dorastao.
Premda se na prijelazu šezdesetih u sedamdesete Rade Šerbedžija već profilirao kao buduća velika zvijezda domaćeg glumišta, Ivica Vidović je bio za nijansu impresivniji. U Tetaru &TD teško je bilo dobiti ulaznicu za jednočinku Kaspar Petera Handkea, u režiji Vladimira Gerića, u kojoj je Vidović puna dva sata elektrizirao gledalište, a još je veći uspjeh bio komad Toma Stopparda Rosencrantz i Guilderstern su mrtvi, u kojem se sjajno nadmetao sa Šerbedžijom.
Dušan Makavejev, tada najpomodnije ime jugoslavenske kinematografije, obojio mu je kosu u plavo i dao mu ulogu sovjetskog klizačkog šampiona u provokativnom politiziranom kolažu W. R.: Misterije organizma: film je u nas pospremljen u “bunker”, ali je zato obišao svijet i postao modernistički klasik. Vidović je igrao nešto posve suprotno od povrijeđenih mladića u Vrdoljakovu i Pavlovićevu filmu - stiliziranog ruskog Supermana zaintrigiranog jugoslavenskom seksualnom revolucionarkom.
Dodatnu lepezu svojih mogućnosti raširio je i u izvanredno popularnoj seriji Naše malo misto, gdje je glumio mjesnog čudaka Servantesa, a nešto slično i u Lisicama Krste Papića. Bili su to svojevrsni pandani likovima koji će narednih desetljeća postati njegov zaštitni znak: s jedne strane su to nadobudni junaci koji vjeruju da su razum i čestitost dovoljni za životni putokaz, što najčešće završava njihovim porazom (Papićev Izbavitelj), a kada im se to dogodi, postaju marginalci poput Servantesa ili nešto kasnije Pjesnika u tragikomediji Vinka Brešana Kako je počeo rat na mom otoku.
Vidovićev talent za dočaravanje marginalnosti, osobine tako bliske hrvatskom kulturnom podneblju, potaknuo je Zorana Tadića, jednog od najvažnijih domaćih redatelja, koji se i sam znao sprdati da je njegova pozicija biti “u kutu nikome na putu”, da ga uvrsti među svoje omiljene glumce. Vidović se nije prenemagao dok je igrao takve likove: izgledao je iskreno začuđen što svi ne misle kao i on, znao se i pobuniti na očitu nepravdu, no završavao je “u kutu” jer nije imao kameleonskih društvenih sposobnosti. Tadićeva i Vidovićeva prva suradnja u Ritmu zločina rezultirala je jednim od najvažnijih filmova hrvatske kinematografije.
Početkom devedesetih Vidovićeva supruga Gordana Gadžić bila je bez angažmana: upoznali su se na snimanju Tadićeva Čovjeka koji je volio sprovode, a ona se zbog njega preselila iz Beograda u Zagreb. Da si oboje nađu posla, krenuli su na turneju s komadom španjolskog autora Joséa Sanchisa Sinisterra Ay Carmela , o kazališnoj trupi koja čas igra za frankiste, a čas za republikance. Njihov je pothvat imao i neskriveni politički komentar na tadašnju situaciju, ali ih nitko od dežurnih domoljuba nije napao.
Poslije je Vidović nastupio u Papićevoj komediji Kad mrtvi zapjevaju, s Ivom Gregurevićem kao partnerom, u kojoj postoji scena, gdje njih dvojica jurcaju između dvije neprijateljske vatre. Kada se netko profilira poput Ivice Vidovića, sižei poput ovoga samo se nameću. Zato je i njegova uloga u Kako je počeo rat na mom otoku, gdje pada kao jedina žrtva natezanja između oficira JNA i mjesnih rodoljuba, imala takav odjek.
Vidović je dobio mnoštvo priznanja, no ono najvažnije je sljedeće: pobrojite samo važne filmove, televizijske serije i predstave u kojima je nastupao i dobit ćete svojevrsni “best of” naše kulturne scene. (Nenad Polimac, Jutarnji list)