Frano Vodopivec snimatelj

1. Početna
2. Snimatelji
3. Frano Vodopivec

Datum i mjesto rođenja: 4. srpnja 1924., Zagreb

Datum i mjesto smrti: 13. ožujka 1998., Zagreb

Snimatelj, redatelj i scenarist. Studirao pravo. Fotografijom i filmom počinje se baviti još u srednjoj školi. Tijekom Drugoga svjetskog rata aktivan je u Hrvatskom slikopisu. Po završetku rata snima priloge za filmske novosti, a potom se uključuje u rad Jadran filma. Prvi kratkometražni film snima 1947.godine, a prvi igrani U oluji Vatroslava Mimice 1952. godine. U fotografiji potonjeg filma očit je utjecaj meksičke kinematografije u naglašenu kontrastu crnih i bijelih tonova, te ekspresivnoj kompoziciji kadra. Drugi igrani film snima za Krešu Golika, Djevojka i hrast (1955) za koji je nagrađen na pulskom filmskom festivalu iste godine. Izrazito stilizirana fotografija koja pokazuje snimateljev smisao za likovne i kompozicijske vrijednosti kadra navela je brojne kritičare da o ovom filmu govore kao o prvom primjeru visoke vizualne izražajnosti u hrvatskoj kinematografiji. Nakon toga slijede filmovi Naši se putovi razilaze (Šime Šimatović, 1957), te Kaja, ubit ću te! (Vatroslav Mimica, 1967) u kojem osmišljenom uporabom boje i funkcionalnom izgradnjom svjetla istodobno postiže tjeskobnu i poetičnu atmosferu. Snimajući Hadžićev Sarajevski atentat (1968) pokazuje da se vrlo dobro snalazi i u kostimiranim filmovima i da fotografiju zna prilagoditi i takvim sadržajima. Iste godine snima još jedan Hadžićev film, Tri sata za ljubav. U Vrdoljakovim filmovima Kad čuješ zvona (1969) i U gori raste zelen bor (1971) nikako ne želi uljepšavati ratna zbivanja, ali upravo je fotografija ta koja sačuvavši realističnost (tjeskobu) u poneke prizore unosi i optimizam. Za snimateljski rad u filmu Kad čuješ zvona nagrađen je Zlatnom arenom 1969. godine. Tu nagradu dobio je iste godine i za Mimičin film Događaj. U 1970. godini snima filmove Hranjenik (Vatroslav Mimica), Idu dani (Fadil Hadžić) i Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej) koji su korektni snimateljski uradci. Za redatelja Arhanića 1972. godine snima film Poslijepodne jednog fazana u kojem zbog fotografije krajobraz poprima bitnu dramsku ulogu. Slijede i Letači velikog neba (1977) gdje fotografija stvara poetičnost.
Vodopivec je snimao izvan Hrvatske za redatelje Stojanovića, film Lažni car (1955), Stupicu, film U mreži (1956), a bio je snimatelj u stranim produkcijama. Svojim cjelokupnim umjetničkim radom (treba spomenuti i dokumentarne filmove) Vodopivec je uz Oktavijana Miletića prvi snimatelj u hrvatskoj kinematografiji koji je skrenuo pozornost na značaj filmske fotografije za sveukupnu likovnost filma. Nagrađen je brojnim nagradama, a posebice treba istaknuti republičku Nagradu Vladim Nazor za životno djelo 1989. godine.