Živko Zalar snimatelj


Datum i mjesto rođenja: 24. travnja 1948., Zagreb


Snimatelj, sin snimatelja Slavka Zalara. Uspješan kino-amater u Kino-klubu Zagreb. U profesionalnu kinematografiju ulazi kao koredatelj i crtač u animiranom filmu. Godine 1968. upisuje FAMU u Pragu, odsjek kamere, gdje diplomira 1973. g. Najpoznatiji hrvatski snimatelj «praške škole», vrstan poznavatelj filmske tehnike, ali i snimatelj visokih estetskih kriterija. Nakon niza kratkometražnih filmova, prvi igrani film Zalar snima 1974. godine, Kud puklo da puklo (Rajko Grlić), izvorno sniman na 16 mm pa kopiran na 35 mm vrpcu. Film i u fotografskom pristupu sadrži amatersko-eksperimentalna obilježja s time da je posebice uočen moderno koncipiran pristup svjetlu. Nakon toga slijedi film Ljubica (Krešo Golik, 1978) snimljena u klasičnom, naglašenom dokumentarističkom stilu. Nagradu Kodak na pulskom festivalu 1978. godine Zalar je dobio za kameru i fotografiju u Golikovoj Ljubici te u filmovima Bravo maestro ( Rajko Grlić, 1978) i Miris poljskog cvijeća (Srđan Karanović, 1977). U filmu Bravo Maestro primjenjuje svoj princip takozvane «adaptirane zbilje», a to je da svjetlo u filmu treba graditi tako da izgleda kao realna svjetlosna situacija kakvu bi gledatelj doživio i u životu Zlatnom arenom na pulskom festivalu 1978. godine nagrađen je za fotografiju u filmovima Bravo maestro i Miris poljskog cvijeća. Za redatelje Gamulina i Puhlovskog 1979. godine snima film Živi bili pa vidjeli u kojemu nastoji ostvariti maksimalni fotografski realizam uz veliku pozornost koju pridaje kolorističkim sazvučjima i kompoziciji kadra. U filmu Ambasador (Fadil Hadžić, 1984), Zalar izuzetno pazi na snimateljski kontinuitet, a što se odnosi na primjenu objektiva, na pokrete kamere, u primjeni mekocrtača i boje. Svjetlo je krajnje realistično, čak se postiže dojam postojeće rasvjete. S obzirom da se radnja filma događa poglavito u zatvorenom prostoru, kući, njegov snimateljski rad u ovom filmu možemo smatrati iznimno uspješnim. U filmu Za sreću je potrebno troje (Rajko Grlić, 1985) posao je odradio krajnje korektno. U Kako je počeo rat na mom otoku (Vinko Brešan, 1996), filmu koji je izvorno snimljen na 16 mm pa prebačen na 35 mm vrpcu, Zalarovo umijeće ogleda se u primjeni objektiva, posebice širokokutnika, svjetla (postojeće i imitacija postojećeg), funkcionalnim pokretima kamere i kontroli boje. Za istog redatelja snima 1999. godine Maršala, veseo film, također izvorno na 16 mm filmu, pa prebačen na kino-format, kojim iskazuje široku paletu snimateljskog izražavanja s naglašenom primjenom boje. I u trećoj suradnji s Vinkom Brešanom u Svjedocima (2003) vrsno je ostvario depresivan ugođaj, maksimalno se pokoravajući radnji filma, a posebice se izražavajući svjetlom i bojom. Zasluženo je nagrađen na Pulskom festivalu 2003. godine Zlatnom arenom za fotografiju Zalar je snimio niz filmova za redatelje iz bivše Jugoslavije (Klopčič, Marković, Šijan, Baletić i druge), danas radi u SR Njemačkoj, najčešće snima televizijske igrane filmove, serije, dokumentarne filmove, a sudjeluje i u međudržavnim koprodukcijama.


Ambasador

Godina: 1984

Bravo maestro

Godina: 1978

Kud puklo da puklo

Godina: 1974

Ljubica

Godina: 1978

Maršal

Godina: 1999

Svjedoci

Godina: 2003

Živi bili pa vidjeli

Godina: 1979