Baza HR kinematografije - igrani film

Miletić Oktavijan

Datum i mjesto rođenja: 1. 10. 1902., Zagreb
Datum i mjesto smrti: 17. 8. 1987., Zagreb

Prvi istaknuti i sustavni hrvatski filmski autor, pionir i doajen hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije te vrsni snimatelj. Rođen je u uglednoj i bogatoj zagrebačkoj obitelji - njegov otac Stjepan Miletić bio je doktor filozofije i čuveni kazališni intendant koji je radikalno unaprijedio kazališni život Zagreba. Od djetinjstva privučen filmu, Oktavijan Miletić je 1926. kupio Pathéovu filmsku kameru i počeo amaterski snimati međunarodno nagrađivane kraktkometražne igrane filmove u kojima se ogledala sklonost prema parodiji (napose spram ekspresionističkog filmskog nasljeđa, uključujući trilere i filmove strave) i eksperimentu, te vrstan vizualni stil (npr. Nažalost samo san, Amadeus Nicknagel, oba 1932; Poslovi konzula Dorgena, 1933; Zagreb u svjetlu velegrada, Faust, oba 1934; Nocturno, 1935). Počinje raditi i u profesionalnoj produkciji, snimajući brojne promidžbene, obrazovne, putopisne i ostale namjenske filmove te vlastiti autorski rad Šešir (1937), nastao pod utjecajem Renéa Claira. Za vrijeme Drugog svjetskog rata angažiran je u državnom poduzeću Nezavisne Države Hrvatske Hrvatski slikopis, gdje snima i režira najstariji sačuvani hrvatski cjelovečernji igrani film Lisinski (1944), biografiju skladatelja prve hrvatske opere, te dokumentarno-igrane srednjometražne filmove Barok u Hrvatskoj (1942) i Radium (1944; nedovršen). Poslije rata dominantno se posvećuje snimateljskom radu, podjednako uspješno u crno-bijeloj i kolor tehnici (npr. Živjeće ovaj narod, 1947, Nikole Popovića, Koncert, 1954, Branka Belana, Carevo novo ruho, 1961, Ante Babaje). Samostalno je režirao nekoliko filmova od kojih su najpoznatiji dokumentarci Juraj Dalmatinac (1977) i Talijin trag (1978), te kratkometražni igrani u samo jednom kadru Profesor Budalastov (1950, suredatelj s Brankom Marjanovićem; film nije nikad javno prikazan i danas se smatra nestalim). Važna je i njegova snimateljska suradnja na kratkometražnim dokumentarnim filmovima Dušana Makavejeva Boje sanjaju, Košnice/Slikovnica pčelara/Košnice pune smijeha (oba 1958), te kratkometražnom igranom filmu Vatroslava Mimice Ženidba gospodina Marcipana (1963).

Bio je predavač na odjelu kamere AKFU te autor i voditelj emisija o filmskom odgoju Televizije Zagreb.

Godine 2000. dr Ante Peterlić i pokojni Vjekoslav Majcen o njemu su objavili monografiju.

Nagrade:
Republička nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1968)



Svi filmovi ovog redatelja:

- Lisinski (1944)

 

Baza hrvatskoga filma / filmovi i redatelji sastavio Damir Radić, suradnik Nenad Polimac
Baza hrvatskoga filma / snimatelji sastavio Krešimir Mikić

Izradu baze hrvatske kinematografije financirali su Institut Otvoreno društvo i Hrvatski filmski savez