Branko Bauer redatelj


Datum i mjesto rođenja: 18. 2. 1921., Dubrovnik

Datum i mjesto smrti: 11. 4. 2002., Zagreb


Prvi hrvatski i jugoslavenski autor koji je sustavno i nadasve kompetentno primjenjivao poetiku klasičnog (američkog) narativnog filma. U vrijeme kad se većina naših filmaša još mučila s narativnim izlaganjem, profiliranjem likova, specifično filmskim uprizorenjem građe, Bauer je imponirao narativnom lakoćom i suverenim baratanjem medijem. Već u prvim ostvarenjima, dječje-omladinskim filmovima Sinji galeb (1953) i Milioni na otoku (1955), njegovo je umijeće neosporno, premda su ti uradci još pomalo zanatski i formalno nedotjerani. No, već sljedećim filmom, ratnom akcijsko-trilernom melodramom Ne okreći se, sine (1956) o ocu komunistu koji pokušava uspostaviti kontakt s maloljetnim, ustaštvom indoktriniranim sinom, dosiže kreativne vrhunce; istovremena vrhunska tragika i emocionalna utjeha, kad otac u završnici spozna da ga sin svim bićem voli, ali i da je fizički kraj blizu, može se uvrstiti u svjetsku antologiju najpotresnijih filmskih svršetaka. Narednim filmom Samo ljudi (1957) Bauer se okušao u standardnije shvaćenoj melodrami, tj. ljubavnom filmu o ženi i muškarcu, s tim da je ovdje muškarac čovjek bez noge, a žena slijepa djevojka; iznimna narativna zrelost koja se manifestira u delikatno postupnom razvoju sižea te likova i njihovih odnosa dojmljiv je segment filma, a posebno se pamte završni kadrovi zaljubljenika na hučećoj brani hidrocentrale. Potom u makedonskoj produkciji snima krucijalan film Tri Ane (1959) koji naturalističkom teksturom predstavlja anticipaciju jugoslavenskog crnog vala. Slijedila je ljubavno-socijalna urbana komedija Martin u oblacima (1961), još jedan klasik hrvatske kinematografije. Poslije iznimno popularne komedije Prekobrojna (1962), ostvarene u srpskoj produkciji, ostvaruje još jedan prekretnički uradak, Licem u lice (1963), prvi hrvatski i jugoslavenski film koji (relativno) provokativno propituje socijalističko društvo iz ozbiljne dramske perspektive. Ostatak Bauerova opusa iz šezdesetih sastoji se iz pokušaja prilagodbe modernističkoj poetici, no slabija recepcija tih ostvarenja rezultira četverogodišnjim zaposlenjem na Televiziji Zagreb. Sedamdesete autoru donose možda najveći uspjeh u široke publike, tv seriju Salaš u malom ritu situiranu u ratnu Vojvodinu (u filmskoj kino verziji serija je bila podijeljena u dva filma, Salaš u malom ritu i Zimovanje u Jakobsfeldu), da bi 1978. zaključio opus partizanskim filmom Boško Buha (u srpskoj produkciji) o istoimenom maloljetnom narodnom heroju. Branko Bauer bio je i prvi hrvatski sineast kojem je posvećeno monografsko djelo: skupina autora pod uredničkim vodstvom Nenada Polimca 1985. realizirala je monografiju Branko Bauer.

Nagrade:
Pula 56' - Zlatna medalja Arena za režiju filma Ne okreći se sine
Nagrada žirija kritike za režiju
Pula 62' - Nagrada CK Narodne omladine Jugoslavije za režiju filma Prekobrojna
Pula 63' - Zlatna arena za režiju filma Licem u lice (ex aequo s Igorom Pretnarom za režiju filma Samorastniki)
Pula 75' - Srebrna arena za scenarij filma Zimovanje u Jakobsfeldu (susc. Arsen Diklić)
Pula 76' - Brončana arena za režiju filma Salaš u Malom ritu
Srebrena arena za scenarij filma Salaš u Malom ritu (susc. Arsen Diklić)
Pula 80' - Velika zlatna arena za cjelokupni filmski opus i autorski doprinos hrvatskom filmu
Republička nagrada Vladimir Nazor za životno djelo
Orden zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom
Orden bratstva-jedinstva sa zlatnim vijencem


Prekobrojna

Godina: 1962

Salaš u Malom Ritu

Godina: 1976

Samo ljudi

Godina: 1957

Sinji galeb

Godina: 1953

Tri Ane

Godina: 1959

Boško Buha

Godina: 1978

Doći i ostati

Godina: 1965

Licem u lice

Godina: 1963

Martin u oblacima

Godina: 1961

Milioni na otoku

Godina: 1955

Ne okreći se sine

Godina: 1956

Nikoletina Bursać

Godina: 1964

Četvrti suputnik

Godina: 1967

Nadopunjavanje informacija

Ukoliko primjetite netočne informacije ili pak imate ideju kako bi se ovu bilješku moglo unaprijediti, svakako nam javite.