Licem u lice film


Godina proizvodnje: 1963

Trajanje: 78 minuta

Tehnika: 35mm widescreen, c/b

Filmski rod: Igrani film


Režija:
Bauer, Branko

Produkcija:
Jadran film

Snimatelj:
Blažina Branko

Sinopsis:
U građevinskom poduzeću sazvan je partijski sastanak na kojem se treba raspraviti slučaj radnika Miluna koji je ustao protiv odluka direktora poduzeća Čumića, inače svog ratnog sudruga. U partijski komitet, na čijem je čelu novi sekretar Radovan koji je naslijedio donedavnog Iliju zbog njegove navodne bolesti, stiglo je i anonimno pismo u kojem se kritizira direkcija poduzeća te loši međuljudski odnosi...

Uloge:
Husein Čokić (Milun Koprivica), Ilija Džuvalekovski (Voja Čumić), Vladimir Popović (Radovan), Drago Mitrović (Ilija), Milan Srdoč (Mika), Juraj Knežević (Trajče), Nevenka Benković (Kaća Koprivica), Tomanija Ðuričko (Dušanka), Uglješa Kojadinović (inženjer Kosijer), Božidarka Frajt (Vera), Jere Mrndže (Dača), Kruno Valentić (Raka), Ivo Vrdoljak (Malibrk), Ilija Ivezić (Mitke), Vladimir Sušić (Stevan), Boris Dvornik (Andrija Mačkić), Velimir Chytil (Brko), Dušan Stefanović (Sremac), Pavao Saćer (Jova), Sulejman Lelić (Paja), Jozo Martinčević (Vuk), Rikard Brzeska (Bora), Marija Aleksić (Stevanova žena) i dr.

Zemlja proizvodnje:
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (Socijalistička Republika Hrvatska)

Scenarij:
Bogdan Jovanović

Glazba:
Branimir Sakač

Montaža:
Blaženka Jenčik

Scenografija:
Vladimir Tadej

Kostimografija:
Marko Gerovac

Komentar:
Pošto se nizom ostvarenja etablirao kao vodeći majstor hrvatskog i jugoslavenskog žanrovskog filma, Branko Bauer se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prihvatio ambicioznih društveno-kritičkih tema. Prvo je s Tri Ane (1959) anticipirao jugoslavenski crni val, a potom s Licem u lice prvi put u jugoslavenskoj kinematografiji otvoreno progovorio o problemima samoupravnog društveno-ekonomskog modela. Prva polovica filma u kojem su suprostavljeni pobornici samoupravnih načela i sposobni direktor, tj. menadžer koji ne želi da mu se upravljački i ekonomski nekompetentni radnici, u ime proklamiranog načela radničkog samoupravljanja, miješaju u posao - impresivan je: Bauer ne zauzima stranu u tom sukobu, nego trezveno pokazuje podjednako uvjerljivu argumentaciju obje strane (svjedočeći o nemogućnosti skladnog prožimanja apstraktnog ideala i konkretne stvarnosti), a naglasak stavlja na oportunizam, poltronstvo, indolenciju i kukavičluk članova partijske organizacije poduzeća, čime jasno pokazuje stanje u tobožnjoj avangardi samoupravnog socijalističkog društva. Takav kritički izravan i autentičan prikaz tipične radne sredine socijalističke Jugoslavije u drugoj polovici filma smjenjuje tzv. konstruktivna kritika i ultimativna afirmacija samoupravnih načela (i ‘izvornog’ komunističkog duha) naspram menadžerske samovolje (i odstupanja od ‘autentične’ komunističke prakse), što daje iskonstruirano, posve neuvjerljivo rješenje suštinski nerješive problemske situacije. Time film gubi visoku kreativnu razinu, no njegov povijesni značaj unutar hrvatske i jugoslavenske kinematografije ostaje nesporan. Licem u lice, na festivalu u Puli nagrađen Velikom zlatnom arenom za najbolji film, Zlatnom arenom za najbolju režiju (ex equo) te nagradom publike Jelen, omogućio je val društveno-kritičkih (i političkih) filmova šezdesetih, među kojima je u Hrvatskoj najviše domete ostvario Fadil Hadžić ostvarenjima Službeni položaj, Druga strana medalje i Protest.

Dozvola za prikazivanje: od 15. srpnja 1963.

Izvoz: Čehoslovačka, Poljska, Sovjetski Savez, Bugarska

Nadopunjavanje informacija

Ukoliko primjetite netočne informacije ili pak imate ideju kako bi se ovu bilješku moglo unaprijediti, svakako nam javite.